Lako je pričati o knjizi putopisa Zorana Šaponjića, velikog novinara i jednog od najvećih putopisaca. Retka je pojava u Srbiji, ili na prostorima koje Srbi nastanjuju, da neko bude u pisanju talentovan za više stvari. Zoran Šaponjić je jedan od onih koji uspevaju da budu nepogrešivi u pisanju reportaža, putopisa, a siguran sam i pripovedaka koje ga nagovaram da piše, ali se ne da.

Na krilima svoje naupitne ljubavi prema Rusiji, koju ovaj koji govori apsolutno deli sa Zoranom Šaponjićem, on nadleće skoro čitavu Rusiju, ako ne fizički, onda svojim pisanjem i pokazuje nam na koji smo to način mi Srbi povezani sa jednom imperijom i zbog čega se međusobno nazivamo braćom.

Ono što autor oseća hodajući Krimom, ili Moskvom, Jaroslavljem, Kostromom, Ribinskom, Pereslavljem, ploveći Bajkalom, jezdeći stepama Kadiljne, obijajući noge po Arhangelsku, smrzavajući se u Sibiru, muvajući se po Sevmašu i Severodvinsku u koji pristup nije bio dozvoljen mnogim njegovim prethodnicima, pa čak ni predsednicima, jeste na granici između realnosti, bajke koju sam stvara u svojoj glavi i realne bajke koju Rusija nudi svojim beskrajem teritorije i duše.

Sećam se da je Zoran Šaponjić tvrdio i bio spreman da tvrdnju odbrani i u praksi, da je na Bajkalu sam sebi rekao da mu ne bi bilo žao da u toj vodi skonča. Ona mu je tada, hladna sa velikim talasima, bila pogodna za kuću i grobnicu, a ja sam se potajno nadao do toga neće doći i kad sam ovo pomenuo Zaharu Prilepinu, on je rekao da se nada da niko od Srba neće učiniti takvu ludost, jer je Bajkal ipak najveća svetska zaliha slatke vode na svetu i da ne bi bilo u redu umirati u njemu pošto je manje štetno i bezbolnije smrznuti se u Sibiru.

Ono što biste sreli u Rusiji, pa i mnogo više, srešćete u ovoj knjizi Zorana Šaponjića. Srešćete iskrene Ruse koji vole Srbiju, srešćete repere koji su prvaci sveta u zavarivanju, srešćete kozake kako lete nad stepama i huče nebom, pa vam ne daju da zaspite. Srešćete Hrista u svakoj rečenici autora, na svakoj stopi svete ruske zemlje. Srešćete prkos i spremnost za stradanje naroda koji voli svoju zemlju. Srešćete Burjate, Mongole, Hune. Srešćete vile, sile i nesile, patrijarhe i monahe, bogataše i prosjake. Srešćete Don, zaleđenu Moskvu preko koje prelaze svi, srešćete Volgu. Srešćete na svakoj stranici ponešto od Bulgakova, Čehova, Tolstoja, Bunjina, Iljfa i Petrova. Srešćete Dostojevskog kako luta bespućima Rusije i monahe koji ga jure. Srešćete beskrajne veličine ruskih hramova čije kupole menjaju oblačno nebo. Srešćete zvona drevnih crkava i dobre ljude koji ih slušaju. Srešćete bosonoge i plavooke srećne dečake i devojčice koji izviruju iz svojih drvenih kuća srećne i opijeni životom, nezatrovani savremenim bespotrebnim pitanjima. U ovoj knjizi ćete sresti sve ono o čemu ste maštali, pa i mnogo više. Rusija će vam biti bliža, ali će vam sa sobom preko pola sveta doneti i našu zemlju koja je nekada davno, siguran sam, spakovala stvari i odselila se iz Rusije.

U Šaponjićevim putovanjima Rusijom često naiđete na patos u pisanju, ali vas taj patos ne umara, već vam pomaže da se odmorite od trčanja Rusijom i pravi hlada putničkom suncu. Nešto poput šetajućeg drveća na obalama Bajkala. Drveća koje šeta zajedno sa vama. Patos koji jeste jedna od odlika Šaponjićeve putopisne proze, tačnije flert sa patosom, očoveči vas, ohrabri prisustvo iskrenosti u ljubavi ili patnji, a onda vas zagrli za rastanak i obeća da ćete ga ponovo sresti. Šaponjićev patos nije namera autora, već lom koji sledi pri susretu sa sopstvenom imaginacijom i dušom. Lom koji nastaje kada rusko nebo legne na srpsko, pa zajedno sa Bogom sednu na vašu dušu, a vi kao običan čovek ne možete takvo uzvišeno osećanje opisati ako ne pribegnete patosu.
Koliko god on bio nepoželjan u pisanju, mnogi ga ipak nazivaju čistim glasom duše, jer je patos izvojevao mnoge pobede i ohrabrio mnoge poražene.

Čitajući ovu knjigu, šetate Rusijom sa Zoranom Šaponjićem koji stopama u sibirskom snegu iscrtava krst preko cele Rusije. Ruski krst je istorijsko-umetnički teret vekova, pale pa vaskrsle imperije, i njega nije lako poneti na leđima jednog naroda, pa makar on bio brojan kao ruski. Zoran Šaponjić je na svoja slabašna leđa uprtio ruski krst da barem malo braću odmeni, a onda je krst koji je nosio zatvorio u knjigu i dao i nama da bratski ruski narod odmenimo u nošenju krsta, pa se tako, jednog dana kada Hrist ponovo bude hodao među nama, nada da ćemo sa ruskog krsta vaskrsnuti svi mi Sloveni.
Znajući Zorana, on bi i raspete Ruse na krstu odmenio.

Ovo je knjiga o krstonoši Zoranu Šaponjiću koji na svojim slabim leđima vuče ruski i srpski krst – svekrst i iako je tužan, ne brine ga što zna da neće izdržati, ali ga silno raduje što je pokušao.

Milan Ružić