13
окт
2017

Dobra stvar je u tome što sam ja živi primjer iz Andrićeve literature. Dakle, ne postoji bolji subjekat, a možda ni objekat, koji potvrđuje staro pravilo da smo mi, šta god činimo, uvijek na gubitku, a da, zapravo, gradnja Andrićgrada nije ništa drugo nego ponavljanje jedne teme iz istorije koja se zvala gradnja mosta. Kada pogledate obim radova shvatićete u kakvom, što bi rekao Matija Bećković Zlatousti, međuvremenu, a ne u vremenu, živimo. Kad pogledate kojom brzinom i na koji način je sve ovo izgrađeno, onda možete da zamislite koji broj asocijacija je nastajao tokom tog procesa koji je trajao četiri i po, skoro pet godina.

Moje najdublje uvjerenje je da je istina kad Andrić opisuje početak gradnje mosta i kako su se dojučerašnji pravoslavci, odnedavno, kako veli, muslimani, zgledali jedni sa drugima, razmišljajući o tome kako taj projekat neće uspjeti. To je samo potvrda toga kako je konstanta u Istočnoj Bosni, još od kralja Tvrtka i od Kotromanića pa na ovamo uvijek, to međuvrijeme, kako reče Matija. Oni su jedva čekali da to propadne. Najviše su tu potvrdu dobijali u činjenici da neko noću ruši most.

Šta se desilo u međuvremenu? Šta je bilo na jednoj teritoriji gdje živi samo jedan narod ili većinski samo jedan narod? Šta se desilo sa tim etničkim nerazumijevanjem ili religijskim sukobom? Šta se dešavalo pod Otomanskom imperijom ako je bilo neophodno da se muslimani i Srbi svađaju između sebe pa da tako zajednički dočekaju da tog mosta ne bude?

Tako je u Republici Srpskoj, u Višegradu, na početku gradnje Andrićgrada bilo incidenata koji direktno dovode u vezu sa ovim što sam maloprije rekao. Ne trebaju dva naroda. Dovoljan je jedan narod sa dvije političke stranke i onda se čitava priča prenosi iz sfere etničke i religijske pripadnosti u klanovsko-plemensku pripadnost, što kod nas politika znači u punom smislu riječi. Doživeli ste od opštine, koja je konačno ušla u svoju zgradu koju je platila, taj prkos i to čudo od navike da se živi u tami i u čamotinji. Možda ta riječ odgovara uslovima u kojima je bosanska provincija bila za vrijeme Turaka, kako Andrić kaže. Andrićev spomenik je postavljen, a 22 godine se nisu potrudili da vrate ono što je Murat Šabanović srušio. Mi smo to napravili.

Tako je i ovdje došlo do toga da imate proslavu maturske večeri. Opština koja je postala jedna vrsta neprijateljstva koja intenzivno podsjeća na ono što je bilo za vrijeme Turaka, izrekla je zabranu direktoru škole i ucjenila ga činjenicom da oni plaćaju to matursko veče u banji. Ovi nesretni, nesretni uslovno rečeno, maturanti, a posebno djevojke sa visokim štiklama imali su problem, po njemu, da se ne uprljaju na putu do spomenika. Dobili su opomenu pred kaznu ako se budu slikali ispred spomenika Ive Andrića. Tad se pojavila jedna vrlo hrabra djevojka čiji je otac član SNSD-a, koja je probila taj obruč. Nije skidala štikle, došla je i slikala se sa još dva mladića, koja su ostala neidentifikovana. Rečju, matursko veče je u banji održano jer nije bilo većih poremećaja. Dakle, ako vratite film 350-400 godina unazad, i ako zavirite u likove poput onog Pljevljaka, koji poludi od straha, kad zavirite u Ćorkanovu psihologiju ili kad pogledate kako je Lotika ovdje otvarala evropske perspektive kroz ličnu propast i kroz lični bankrot možete vrlo lako da ustanovite kako mi živimo to isto međuvrijeme, odnosno na isti način dramatično vrijeme.

Nedavno je postavljen spomenik Mehmed-paši Sokoloviću. Da li postoji išta od našeg plemstva što nam je tako blisko po svom djelu i po činjenici da bez njega, odnosno njegovog brata ne bi bilo Mileševe? Ne bi bilo ni Pećke patrijaršije. Da li je moguće da u istom narodu koji slavi slavu i koji ima takvog pisca kao što je Ivo Andrić postoji iko ko može da se usprotivi spomeniku jednom čovjeku koji je, kako Ekmečić kaže, bio jedan od onih predstavnika našeg plemstva koje je iščezlo. Crkva je pred Prvi srpski ustanak bila jedino građanstvo i jedino plemstvo koje smo mi imali pošto je po Ekmečićevom računu tad bilo 2% varošana. To me dovodi u konačnu zabludu. Dakle, rekli smo da je Sarajevo, kako piše u Andrićevoj disertaciji, nastalo kao grad prilikom turskog nadiranja u Evropu. Da li mi danas kada znamo da uz rijeku Drinu prema Goraždu postoje firme koje, uslovno rečeno, proizvode dijelove za volksvagen, a u stvari proizvode municiju za selafije Saudi-Arabijske, možemo sebi da dozvolimo luksuz da jedni drugima zamjeramo što smo postavili Mehmed-pašu Sokolovića kao spomenik? Da li mi imamo ikakvo pravo da postavimo pitanje vezano za Andrićgrad, ako znamo da od početka gradnje pa do dana današnjeg ne postoji oko zakonsko koje nije bilo naslonjeno na ovaj postupak? Da li može biti da unutar istog naroda postoji takva podvojenost da ona dovodi u pitanje sve? A pritom u samoj toj ćeliji, ili ne znam kako da nazovem Višegrad, u tom gradiću na Drini koji ima taj spomenik, ćute i na to što se Andrić dovodi u pitanje. Dostojevski kaže da će ljepota jedina da preživi i da je sve drugo efemerno.

Mi smo svjedoci tog međuvremena, kako Matija kaže. SDS i SDA su na početku ovog rata bile utkane u tu ideju da nema druge nego da ratuju. Sad su se ponovo spojili, te dvije etničke grupe zbog čega su ušle u taj rat. Nije li to ono što Andrić kaže: „Mi započinjemo ratove ne znajući zašto, a kada ih završimo postavljamo samo nova pitanja koja će nas odvesti u novi rat“? Kad pogledate situaciju u kojoj dobri Mile Dodik čini sve da od nas napravi državu, gdje ima toliko tegova koji sežu upravo do onih Andrićevih misli koji govore o tome kad se baci pogled na rijeku Drinu pa čovek pomisli „Bože, šta li sve tu ima“. I tako se dođe do onog dubokog dna gdje tektonski poređane stoje ogromne stijene, koje niko ne može da pomjeri. Za sve što je između površine vode ili sve što stoji na tom rasponu, da li je ona dublja ili je plića, važi ona naša stara izreka da smo mi jedini narod gdje kad se kamen stavi na sito, ono krupno propadne na dno, a ono sitno ostane na površini. To je ono što je u stvari podsticajno u njegovoj literaturi i sigurno da postoje ekvivalentni neoborivi dokazi u toj literaturi i za one koji ga negiraju, a znamo odakle to dolazi. Ono sigurno jeste u vezi sa činjenicom da se s druge strane Drine prozvodi oružje, a ne dijelovi za volksvagena. Mi se iscrpljujemo, kako Andrić kaže, u toj slovenskoj ekscentričnosti gdje svoje govorne sposobnosti koristimo za najgore stvari. Vrlo često, kako opet on kaže, rigamo oganj, a ne bacamo jedni drugima u lice argumente da bi smireno i kako valja gradili svoje uslove u kojima se odvija socijalni život.

Ivo Andrić je putokaz. Ivo Andrić je vjerovatno najznačajnija ličnost rođena na ovom tlu. On svoje iskustvo crpio iz narodne poezije i iz Njegoša koga je u svom eseju na najbolji način opisao. Ja mislim da ga poređenja i uvođenja novih likova čine našim najsavremenijim piscem. Ako bih se sad ja drznuo da napravim svoju ideju o romanu Na Drini ćuprija tako što ću napisati roman o Višegradu za ovih pet godina koliko živim tu, to sigurno neće biti ono što smo vidjeli da se dešava u Beogradu. Vi imate predstavu Na Drini ćuprija Kokana Mladenovića koja se održava na Sterijinom pozorju. Imamo izvedbu u kojoj se krajnje površno i neodgovorno govori o Andriću, a sve što mi izgovorimo na ovom skupu vrijedi teoretski i koristi nam. Ali, nažalost, to nema svoj odjek kakav bi trebalo da ima jer mi nismo u stanju da odbranimo najvrijednije. Zato se nadam da će ovakvi skupovi odnosno eho onoga što vi ovdje izgovorite, posebno znajući profesora Delića, starog saradnika, a i čovjeka koji je u srpskoj književnosti zadao jak pečat, biti mnogo jači i da će mnogo duže trajati. Želim vam da provedete dobre naučne sate tokom kojih ćemo svi zajednički misliti šta je to što može da se kao sinteza iskustva iz Andrićevog djela primjeni na život kojeg mi živimo. Mislim da postoje paralele koje su neoborive i naveo sam dvije-tri. Isto tako mislim da vi imate toga mnogo više, jer konstrukcija Na Drini ćuprije mene uvijek upućuje da je to naš Stari zavjet, a možda i Novi, zato što tu postoji sve od, što bi rekli Hrvati, „Križnog puta“ pa do istorijskog uvida u to kako su četiri vijeka prošla na ovom dramatičnom mjestu.

Dobro došli i hvala vam!

(Govor Emira Kusturice na otvaranju konferencije „Ivo Andrić u našem vremenu“, Andrićgrad, 12. oktobra 2017. godine.)

Iskra.co