U Andrićevom institutu prof. dr Jovan Delić danas je održao besedu o Milutinu Bojiću, povodom 100 godina od smrti i 125 godina od rođenja našeg velikog i tragičnog pesnika.

Bojić je bio dubok čovjek, filosof ne samo po obrazovanju već i po mentalnom sklopu. Prirodno je onda što je Bojić i pjesnik sumnje, i to ne one plodne, intelektualne, duhovne, samosvojne i samosvjesne, pjesničke. To se ponekad previđa – istakao je Delić.

IMG_8463

„Čitamo dvije nevjerovatne rečenice – biće da su s početka 1916. godine – u knjizi njegovoga brata Radivoja:

‘Na drugi dan Božića Milutin je zabeležio na komadu hartije: Ja verujem da će docniji naraštaji razumeti naše strasti, možda će se diviti našoj svojeglavoj upornosti i samovoljnom podnošenju muka. Ipak, da li će svi novi Srbi odobravati naš predsmrtni prkos i preziranje neprijatelja u samoodricanju radi opšteg dobra.’

IMG_8469

Eto o čemu je mislio tada dvadesetčetvorogodišnji mladić, načetoga zdravlja, inače krhkog tjelesnog sastava, pošto je prešao Albaniju – o novim Srbima i njihovom odnosu prema albanskoj i krfskoj Golgoti; prema plavoj grobnici. Naravno, tu je – sluti se – i odnos novih Srba prema Bojićevoj poeziji. Eto po čemu je Bojić samosvojan pjesnik i filozof i po čemu je njegova sumnja veličanstvena. On ne sumnja u to da li sebe treba žrtvovati za otadžbinu, ali sumnja u svoj status kod novih Srba.

IMG_8482

Takvo pitanje je mogao sebi postaviti samo neko ko je imao izgrađen odnos prema istoriji, ko je imao istančano osjećanje i viziju istorije i kao svijesti o prošlosti, i kao svijesti o budućnosti. Tako je mogao misliti ne samo dubok pjesnik, već i dubok čovjek, mislilac.

IMG_8473

Milutina Bojića vidimo kao pjesnika moderne koji nastavlja tradiciju Vojislava Ilića, Milana Rakića i, naročito, Jovana Dučića; koji poštuje formu, stih i strofu u njihovoj strogosti i eleganciji pjevajući najvećma u jedanaestercu i dvanaestercu, ali koji je stvorio svoj osobeni pjesnički lik i glas, proširivši senzibilitet srpskog pjesništva. On je u „Plavoj grobnici“ majstorski i estetski veoma funkcionalno sjedinio ritmičko-melodijsku tradiciju Vojislava Ilića i Jovana Dučića. Bojić je bitno pomjerio tadašnji senziblitet srpske lirike i na planu patriotskog pjesništva. Takođe, nagonsko i erotsko kod Bojića dolaze do mnogo punijeg izraza, po čemu je on preteča cijelog jednog moćnog toka u srpskom pjesništvu koji će u Bojiću nalaziti izvor i ohrabrenje.“

Gorica Ćećez, Gordana Nedeljkov / Foto: Slavko Garić