Profesor srpskog jezika na univerzitetima u Beogradu i Istočnom Sarajevu Miloš Kovačević rekao je da se u Republici Srpskoj i Srbiji mora realizovati ideja o nadpredmetnom statusu srpskog jezika.

„Ta ideja se mora ‘pogurati’ i u Srpskoj i u Srbiji ako želimo da sačuvamo srpski jezik i nacionalni identitet. Tu ideju je realizovala samo Rusija gdje ruski jezik ima taj status. To znači da ruski jezik ne ulazi u broj časova nego se svake godine određuje taj broj preko onog minimalnog od deset časova, a kriterijumi za to su kulturno nahođenje, odnosno kulturna vrijednost nacije“, istakao je Kovačević.

On je na okruglom stolu o temi „Srpski jezik i ćirilica danas“, koji je održan u Andrićevom institutu u Andrićgradu u okviru Vidovdanskih svečanosti, naglasio da, ako se ne može realizovati ta ideja, onda srpski jezik u Srpskoj i Srbiji treba da ima bar status kao francuski jezik u Francuskoj, gdje Akademija nauka ne dozvoljava da imaju manje od devet časova francuskog jezika sedmično.

„A mi Srbi dolazimo danas u situaciju da u srednjoj školi uopšte ne učimo srpski jezik već samo književnost. Pitanje je kako mi uopšte učimo književnost, ako ne učimo srpski jezik. Kako čitati , Bibliju ili ‘Enciklopediju mrtvih’ Danila Kiša? Književnost se jedino može razumijeti ako razumijemo različite funkcije jezika, odnosno ukoliko poznajemo jezik“, rekao je profesor Kovačević, upitavši kako će onda Srbi pripadati kulturnoj eliti kako je Vuk Karadžić zamislio kada je srpski jezik uveo u Evropu.

On je naglasio da su na današnjem okruglom stolu postavljena mnoga pitanja koja nisu otvorena nikada na srpskom jezičko-kulturnom prostoru, jer se poslije dugih deskripcija došlo u situaciju da više opisivati ne može ukoliko se ne bude djelovalo.

„Mi od vremena Vuka Karadžića, pa i u njegovom vremenu, nismo imali srpskog filološkog programa gdje bi stajala bar tri-četiri načela oko kojih bi se svi složili i da jednom ujedinimo srpsku kulturnu elitu. Ako ovo vrijeme treba da nas uči bilo čemu onda treba da se sjetimo rečenice koju je jednom rekao Milo Lompar – ‘stidim se vremena kome pripadam, antisrpskom sloju, bez obzira što sam sam pojedinac Srbin’“, ocijenio je Kovačević.

On je pojasnio da ta rečenica znači da Srbi kao narod treba da mijenjaju svijest da su Srbi po tome što čuvaju nacionalni identitet, a čuvajući nacionalni identitet čuvaju vlastitu baštinu.

„Matija Bećković ima jedna fenomenalan stih koji kaže – ‘budućnost je ostatak prošlosti’. Pitanje je može li postojati budućnost bilo kog naroda koji nema prošlosti. To je jedno od centralnih pitanja. Šta ima onaj ko nema vlastite baštine? Osim toga, ako su kriterijumi budućnosti samo kriterijumi budućnosti onda tu ne postoji narod“, pojasnio je Kovačević.

On je dodao da je u Republici Srpskoj počela izrada zakona o jeziku i pismu i izrazio nadu da će taj zakon biti saglasan sa zakonom o jeziku i pismu u Srbiji, jer je riječ o istom, jeziku, narodu i pismu.

Kovačević kaže da je u Srbiji zakon o jeziku i pismu Srbiji krenuo u skupštinsku proceduru jer je očito da se zaštita srpskok jezika ne može vršiti mimo samog zakona, zato što su Srbi narod koji malo vodi računa o vlastitim identitetskim kriterijumima.

„Ćirilica bi trebalo zakonski i praktično da bude u svakodnevnoj upotrebi. Zato ovaj skup, treba da da smjernice u pogledu zaštite srpskog jezika i pisma. Ako u Republici Srpskoj ne postoji institut za srpski jezik, mi puštamo drugima da se naučno bave našim jezikom, poredeći ga sa političkim jezicima, jer na nivou BiH postoji samo jedan institut u Sarajevu, koji želi da se predstavi kao jedina institucija koja se bavi problematikom srpskog, hrvatskog i bošnjačkog jezika“, istakao je Kovačević.

On je dodao da na ovom stolu treba da se napravi zaokret u jedinstvu srpske politike i srpske filologije, da se pri Vladi Republike Srpske napravi savjet za jezik ili institut za jezik.

Profesor na Filološkom fakultetu u Nikšiću Jelica Stojanović rekla je da je srpski jezik u Crnoj Gori doveden do nepostojanja, što se tiče formalnog plana.

„Govori se jedino srpski jezik, bez obzira kako ga imenovali, ali je ime srpskog jezika potpuno odstranjeno sa javne ili državne scene Crne Gore. Srpski jezik je upisan kao jezik u službenoj upotrebi uz ‘bosanski’ i hrvatski, a crnogorski kao službeni jezik. To je vlast u Crnoj Gori, stvorila vještački način da isforsira ono to je zvanično, a srpski jezik da izostane iz službene i javne upotrebe“, dodala je Stojanovićeva.

Ona je istakla da srpskog jezika nema u zvaničnim dokumentima u Crnoj Gori, nema ga ni u jednoj sferi za državne i zvanične strukture.

„Srpski jezik je ostao u sklopu studijskog programa za srpski jezik, koji je sada najljepše jezgro u Crnoj Gori koje treba očuvati“, rekla je Stojanovićeva i dodala da se u osnovnim i srednjim školama srpski jezik zove crnogorski – srpski, „bosanski“, hrvatski, ali su odštampani udžbenici na kojima piše crnogorski jezik.

Stojanovićeva je istakla da je status srpskog jezika u Crnoj Gori doveden do potpunog apsurda, uprkos istorijskom kontinuitetu.

Akademik Slobodan Remetić rekao je da su jezik i pismo osnovni kamen temeljac nacionalnog identiteta.

„Jezik i pismo dijele sudbinu naroda, koji se njime služe. Pošto znamo šta nam se sve dešava, ugroženi su i jezik i pismo. Ovo što se dešava sa srpskim jezikom, da je preimenovanjem jednog jezika nastalo više političkih jezika, to se nikada nije desilo nigdje na planeti“, istakao je Remetić.

SRNA