Andrićgrad, u Višegradu, nastao je kao mitski grad imaginarnom čudesnom energijom jedne ličnosti sa samog vrha srpske kulture, čiju genijalnost poznaje cijeli svijet i koja je obdarena u gotovo svim oblastima umjetnosti, a napravljen je kao grad povratka čovjeku i slobodi, piše „Politika“.

Navodeći primjere Brazilije, prijestonice Brazila, i Čandigara, glavnog grada Pendžaba, koji su izgrađeni kao grandiozni nacionalni poduhvati iza kojih su stajale ambicije njihovih država, autor teksta Mihajlo Mitrović navodi da je Andrićgrad nastao bez ikakvih ambicija države, bez učešća oficijelno urbanističke mašinerije i bez presedana po karakteru.

U tekstu se ističe da je graditelj Andrićgrada Emir Kusturica, neumorni tvorac Drvengrada, nagrađen najuticajnijom svjetskom nagradom „Filip Rotije“, za pejzažna rješenja koja izuzetno poštuju tradicionalno kulturno nasljeđe, stvorio sineatski centar za promociju, edukaciju i njegovanja autorskog, nekomercijalnog, humanistički i ekološki rangiranog filma.

- „Posvećen uverenju da pored izvrgnutog i izvitoperenog, blaziranog, potkupljivog sveta postoji u manjoj meri drugi mogući bolji svet, Kusturica je njegov prvoborac“, – navodi se u tekstu.

U tekstu se ističe da je Kusturica, opsjednut djelima Ive Andrića o kojem sanja da snimi film, odlučuje da sam, svojom neimarskom, umjetničkom i ekonomskom snagom, izgradi novi grad, koji bi mu poslužio kao epicentralni prostor za planirani film.

Napominje se da je Kusturica počeo da gradi Andrićgrad „bez birokratskog pogađanja, ubjeđivanja i pametovanja, u dosluhu sa ono malo mudrih saradnika i prijatelja, posebno predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika“.

Kusturica naočigled zelene zavisti kvaziumetnika i malog broja kvaziintelektualaca, nepoznatom brzinom, pre nego što će dobiti mediokritetsku pečatologiju, odlučno, preko noći, počinje da gradi Andrićgrad, grad sasvim nove životne matrice, neveliki grad, kao duhovni branik eskalacije razduhovljenog života“, – ističe se u tekstu.

U Andrićgradu su postavljena i dva značajna spomenika Andriću i Njegošu, i to za vrlo kratko vrijeme, a Kusturica poziva i prvog srpskog arhitektu Branislava Mitrovića da izgradi upravnu zgradu „Hidroelektrana na Drini“, koja je uklopljena u već izgrađenu sturkturu.

Mitrovićeva građevina, navodi se, zatvara jedan od gradskih trgova koji postaje neočekivana svečana agora koja neodoljivo podsjeća na čuvenu sliku „Idealni grad“ Pjera dela Frančeske, a sve djeluje svečano i sakralno.

Andrićgrad je, kako ističe Mitrović, grad povratka čovjeku i njegovim zaboravljenim vrlinama, promoter slobode u svim njenim vidovima, savremene kulture i nauke, kao i kulturno-obrazovni centar, sjedište narodnih univerziteta, koji će odvraćati svijet od izrabljivačkog nasilja, biti propovijedaonica mira, propadalište laži, stožer socijalne pravde i humanizma, ali i omaž Andriću.

Nakon Drvengrada, koji je postao svjetski centar koji okuplja svjetsku elitu umjetnika i njihovih gostiju, treba očekivati i sličnu budućnost za Andrićgrad, čiji će „žižak trajno treperiti nad sudbinom svijeta“, navodi Mitrović.

Izvor: SRNA