291183_300

 

Treba li da Vam kažem da su došla ona teška vremena koja mudri Andrić opisuje kao vremena u kojima pametan zaćuti, budala progovori, a fukara se obogati.

Nije, verujte mi na reč, takva vremena lako promeniti. Žilava su, zajedno sa onima koji u njima isplivaju na površinu. I, bez novog velikog belaja koji ih je i doneo, teško da će ih đavo šale odneti.

Da, ipak, vredi pokušati tražiti promene, dokazuju dva različita, a opet tako slična, događanja naroda u Višegradu i na Palama, kojima smo bili svedoci u poslednjih sedam dana. Još sam pod utiskom ovog poslednjeg, koji je na ulice Pala, nakon svirepog gašenja jednog mladog života, izveo nekoliko hiljada ljudi.

Elem, izašli ljudi iz mraka, koji je ovom opštinom zavladao nakon lokalnih izbora, i poručili da divljima neće dozvoliti da oteraju pitome. I da za divlje sva normalna društva na svetu prave kaveze i plaćaju one koji su zaduženi da ih napune. Makar to činili i sa baterijskom lampom.

I gle čuda. Vlast usliši narodnu volju i užeže svetlo kako bi se i po mraku videlo ko šta (ne)radi. I pitomi i divlji, i naša deca i njihovi potencijalni dželati, i saluni gde toče „vatrenu vodu“ i šerifi kojima nije lako da budu brži od revolveraša. Prosvetljenje je, nažalost, stiglo kasno za malu Sofiju. Za nas, preostale pitome, valjda nije.

Ostaje da se vidi hoće li prosvetljenje, nakon događanja naroda, stići i među višegradske vlastodršce, koji bi da ponikluju kako Andrićev kameni grad tako, bogme, i duše sopstvenih sugrađana.

Ma kakav turizam, kakva kultura i umetnost, kad mi od toga nemamo nikakvu materijalnu i političku korist, urlaju, uglas, vitez Koja i družina koju predvodi u ratu protiv „kriminalnih“ nastojanja neimara Emira da „počini“ delo po kome će i njega i nas pamtiti istorija. Viteza Koju, tog lokalnog političkog klovna, koji u normalnim vremenima ne bi mogao da konkuriše za naturščika u Emirovim filmovima, a kamoli za narodnog poslanika, događanje naroda nije nasekiralo. Naprotiv, njegovu niklovanu svest to je inspirisalo da frontalno napadne svlačionicu lokalnog fudbalskog kluba i sa igrača poskida dresove sa Andrićevim likom.

Za nauk vitezu Koji i njemu sličnima, završavam onako kako sam i započeo. Šta vredi, pita se Andrić, imati mnogo i biti nešto, kad čovek ne može da se oslobodi straha od sirotinje, ni niskosti u mislima, ni grubosti u rečima, ni nesigurnosti u postupcima; kad gorka i neumitna, a nevidljiva beda prati čoveka u stopu, a lepši, bolji i mirniji život izmiče kao varljivo priviđenje?  Umesto odgovora, proteste u Višegradu bi trebalo ponoviti. Sve dok i tamo ne upale svetlo.

 

Zoran Žuža