Proslavljeni srpski režiser Emir Kusturica ističe da Andrićgrad nije produkt ideologije, već njegov doživljaj kulture, i poručuje oponentima da niko ne može zabraniti jedan grad, kao što se mogu zabraniti knjige i filmovi, koji nekome, iz ko zna kojih razloga, ne odgovaraju.

“Zamjeraju mi neki da je Andrićgrad kontroverzna građevina. A zar Andrićevo djelo to nije? Nobelovac je u svom djelu slikao dramu Bosne sa svim njenim kontroverznostima vezanim za ljude, nacije, religije. Šta je u tome loše” – rekao je Kusturica SRNI.

Kusturica objašnjava da u životu postoje trenuci kad čovjek ne zna da li je njegovo djelo preuzelo njega ili je on obuzdao ono što je sam stvorio.

“Moja misao se spustila na višegradsko poluostrvo Jalija, na ušće Rzava u Drinu, i tu je nastao Andrićgrad u koji ugrađujem ono najljepše što sam u životnom iskustvu vidio i doživio” – kaže Kusturica.

Sa Kusturicom se složio i pisac Dušan Kovačević, koji je nakon razgledanja Andrićgrada rekao da mu nije jasno kako je ovo veličanstveno arhitektonsko djelo “ateriralo” na istureni jezičak zemlje u “kliještima” vode u Višegradu.

Kusturica objašnjava da mu mogi govore kako izgleda da je “neki savjet mudraca osmislio izgled grada od kamena”.

“Sve je prosto i jednostavno. Prvo je nastala ideja da izgradim ono što nigdje u svijetu nema – grad posvećen obelovcu Ivi Adnriću, pod čije će krovove i svodove biti skrivena, ali i dostupna, sva mudrost slavnog pisca i pouke iz njegovih djela koja se svrstavaju u najviše domete svjetske književnosti” – navodi Kusturica.

On podsjeća da se na mjestu gdje se sad nalaze građevine Andrićgrada završava Andrićev roman “Na Drini ćuprija”, kad na Vidovdan 1914. godine žandarmi prekidaju vašar i momačko i djevojačko kolo, jer je Gavrilo Princip u Sarajevu ubio Franca Ferdinanda.

“Andrić je najbolja identifikacija srpskog naroda kojom se mnogo veće nacije ne mogu pohvaliti. Teško onim narodima koji to nemaju, jer se niko ne može identifikovati sa neboderima ili drugim građevinskim objektima” – kaže Kusturica.

Kusturica pokazuje centralni gradski trg popločan bijelim mermerom koji uokviruje zgrade Andrićevog insituta, Gradske uprave, hotela i Robne kuće i na koji se dolazi “ulicom istorije”, govoreći da je na tom mjestu sve počelo prije godinu dana bukom bagera uz “Karminu buranu”.

“Godinama putujem svijetom i vidim da se na trgovima odvija pravi život grada. Tu su zaljubljeni parovi, skitnice, pijanice, čistači, ozbiljni ljudi, razgovori, djeca u igri…jednom rječju tu je – gradski život.

To sam želio da imam u Andrićgradu i to ovaj trg. On već živi svojim životom, cirkuliše, njim hodaju ljudi, piju piće, muzičari sviraju i sve to pod budnim okom `bronzanog` Andića”, navodi Kusturica za Srnu.